Prisilno prosjačenje

Konvencija o pravima djeteta je, kada se govori o zaštiti djece, sveobuhvatan dokument, jer svojim odredbama obavezuje države članice da svakom djetetu unutar svoje jurisdikcije obezbijedi poštivanje i uživanje garantovanih prava bez ikakve diskriminacije po bilo kojem zabranjenom osnovu u članu 2. Da bi izvršila obaveze iz Konvencije, države su dužne voditi se najboljim interesom djeteta, kako je to naglašeno u članu 3. Konvencije, kod preduzimanja bilo kakvih aktivnosti uključujući zakonodavne, administrativne i sl. Također, država ima obavezu osigurati zakonske, administrativne i druge mjere na domaćem nivou kako bi izvršila svoje obaveze po Konvenciji, tj. po članu 4. te preduzimati progresivne mjere radi ostvarivanja prava, a tamo gdje je to potrebno i putem međunarodne saradnje. Ovo je veoma važno kada je u pitanju međunarodna trgovina djecom.

Važno je spomenuti kada je u pitanju trgovina djecom, posebne međunarodne dokumente koji se tiču posebne zaštite djece u vezi sa trgovinom ljudima. BiH je ratificirala i sljedeće dokumente koji su od izuzetne važnosti kada se radi o trgovini djecom, a to su:

• UN Konvencija o pravima djeteta iz 1989. godine;
• Opcioni protokol uz Konvenciju o pravima djeteta, o prodaji djece, dječijoj prostituciji i dječijoj pornografiji iz 2000. godine, BiH je ratificirala 2002. godine;
• Konvenciju br. 182, iz 1999. godine, Međunarodne organizacije rada o zabrani i hitnoj akciji za eliminisanje najgorih oblika dječijeg rada (najčešći oblik jeste prosjačenje).
  
  

Pored svih Zakona i pravnih zaštita djece, kao i vanjskih znakova potrebno je imati na umu da „djeca žrtve trgovine najčešće potiču iz razorenih porodica u kojima odrastaju bez odgovarajućeg roditeljskog staranja. Često su takva djeca žrtve seksualnog nasilja u porodici, zatim u zajednici, a trgovina radi seksualne eksploatacije ili prisilnog rada često je treći korak u ciklusu nasilja kojem su djeca izložena od rane dobi.“ Međutim, u praksi, je sve drugačije, pa postoji više vrsta iskorištavanja djece u svrhe rada i prosjačenja:

• Mlađe djevojčice koje prose;
• Stariji dječaci (peru šoferšajbe);
• Stariji dječaci (sakupljaju otpad);
• Djeca koja pomažu oko tezgi na pijaci;
• Djeca koja preprodaju neku robu na pijaci;
• Starije djevojčice, 14 ili 15 godina starosti, uzimaju bebu od rođaka i prose sa njom;
• Starija djeca čuvaju mlađu u kući;
• Djeca ne prose u grupi, obično to rade sama.
  
  

Djeca uglavnom prose sama. Ukoliko dođu s nekim osobama, bilo da se radi o nekoj grupi ljudi ili jednoj odrasloj osobi, oni se razdvoje u toku dana. Svako ima uglavnom svoju lokaciju gdje prosi i niko nikome ne smeta. Obično su na semaforu, pijaci ili na glavnim ulicama gdje se okuplja puno ljudi. Pri polasku kući ponovo se okupe i vraćaju zajedno. Postoje organizovane grupe ljudi koje kontrolišu dolazak i odlazak djece na prošnju, pa se javljaju indicije da se radi o organizovanom kriminalu.