Međunarodne konvencije

Međunarodno pravo

Međunarodni pravni okvir kojim se tretira fenomen trgovine ljudima primarno je sadržan u Konvenciji Ujedinjenih nacija o suzbijanju trgovine ljudima i iskorištavanja prostitucije drugih iz 1949; Konvenciji Ujedinjenih nacija o eliminaciji svih oblika diskriminacije protiv žena iz 1979; Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravima djeteta iz 1989. i njenom Opcionom protokolu o prodaji djece, dječijoj prostituciji i dječijoj pornografiji iz 2000; međunarodnim instrumentima protiv ropstva, kao i različitim konvencijama Međunarodne organizacije rada. Pored toga, opći međunarodni pravni okvir o ljudskim pravima i instrumenti o zaštiti migranata sadrže niz odredbi primijenjenih i na trgovinu ljudima.

U institucijama međunarodne zajednice je tokom devedesetih godina dvadesetog vijeka prihvaćeno da postojeći, stari instrumenti, čak i dopunjeni regionalnim inicijativama, ne tretiraju fenomen trgovine ljudima na odgovarajući način. S tim u vezi je, uz Konvenciju Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organiziranog kriminala u decembru 2000. godine u Palermu, na potpis ponuđen i Protokol o sprečavanju i kažnjavanju trgovine ljudima, posebno ženama i djecom. Ovaj protokol je ipak više usmjeren prema borbi protiv trgovine ljudima nego prema zaštiti žrtava. Zaštita žrtava trgovine ljudima je i dalje ostala neuređena na univerzalnom nivou, iako postoji jasno prepoznata potreba da se i to pitanje uredi.

Tako se članom 3. Protokola o sprečavanju i kažnjavanju trgovine ljudima, posebno ženama i djecom, specificiraju tri elementa koji moraju biti prisutni da bi se radilo o trgovini ljudima: a) činjenje (vrbovanje, transfer, smještanje ili prihvatanje osobe); b) metod (prijetnja ili upotreba sile ili drugog oblika prinude, otmice, prevare, obmane, zloupotrebe moći ili položaja ranjivosti, davanje ili primanje isplate ili druge koristi radi dobijanja pristanka osobe koja ima kontrolu nad drugom osobom); i c) svrha (eksploatacija, uključujući eksploataciju prostitucije druge osobe, druge oblike seksualne eksploatacije, prisilnog rada ili služenja, ropstva, službovanja, uzimanja organa). Ova definicija je postala univerzalni standard za definiranje trgovine ljudima i u nacionalnim zakonodavstvima. Osnovni nedostatak Protokola je da ipak, iako prepoznaje trgovinu ljudima, žrtvama nudi veoma ograničene garancije, što obilato iskorištavaju zemlje izbjegavajući da dodatno priznaju pojedina prava za žrtve trgovine, pogotovo za žrtve strance. Garancije za žrtve se sastoje u obavezama država da zaštite privatnost i identitet žrtava i da žrtvama pruže odgovarajuće informacije o relevantnim sudskim postupcima. Protokol mnogo blažim jezikom od država traži da se razmotre mjere za fizičko i psihičko oporavljanje žrtava, uključujući stanovanje, savjetovanje i informiranje na jeziku koji žrtva razumije, medicinsku, psihološku i ekonomsku pomoć, zapošljavanje, obrazovanje i obučavanje. Jedno od centralnih pitanja koje se postavlja u vezi sa žrtvama trgovine jeste da li im dozvoliti da ostanu boraviti u zemlji u kojoj su identificirane kao žrtve. Problem predstavlja često prisutno mišljenje u zemljama odredišta da bi obavezivanje na davanje dozvole ostanka bilo zloupotrebljavano kao sredstvo za ilegalne migracije. Stoga odredbe Protokola u članu 7. traže od zemalja da samo na odgovarajući način razmotre mogućnost ostanka žrtve, pri tome uzimajući u obzir humanitarne faktore i faktore milosti. Pitanje dozvole boravka je neposredno povezano i s povratkom žrtve u njenu zemlju porijekla. Protokol je u svojim odredbama o povratku žrtve mnogo jasniji i izričitiji, te propisuje obavezu zemljama da vrate žrtve trgovine ljudima, a zemljama porijekla ili stalnog boravka u koje se one trebaju vratiti daje obavezu da ih prime bez ikakvog nerazumnog odlaganja.

Vijeće Evrope pored Evropske konvencije o ljudskim pravima, čija je većina odredbi primjenjiva na žrtve trgovine ljudima, je 2005. godine usvojilo Konvenciju o akciji protiv trgovine ljudima koja na sveobuhvatan način uređuje veliki broj pitanja vezanih za borbu protiv trgovine ljudima, zaštite i pomoći žrtvama te prevenciji, pri tome ne praveći razliku između prekogranične trgovine ili trgovine ljudima unutar granica države. Organizacija za saradnju i sigurnost u Evropi i Međunarodna pomorska organizacija razvili su također niz mjera protiv trgovine ljudima.

Konvencija Vijeća Evrope o borbi protiv trgovine ljudima ima za cilj da spriječi trgovinu ljudima, da zaštiti žrtve i da krivično goni trgovce ljudima. Ona obuhvata sve oblike trgovine, prekograničnu i unutrašnju, povezanu ili nepovezanu s organiziranim kriminalom, i pokriva sve žrtve trgovine i sve oblike iskorištavanja. Konvencija uključuje široke mjere za promociju partnerstva s civilnim društvom i međunarodne saradnje. Konvencija stavlja poseban naglasak na ljudska prava i zaštitu žrtava. Konvencija definira trgovinu kao kršenje ljudskih prava i napad na ljudsko dostojanstvo i integritet, što podrazumijeva odgovornost državnih vlasti ako ne poduzmu mjere na sprečavanju trgovine ljudima, na zaštiti žrtava i ukoliko efikasno ne istraže slučajeve trgovine.

Konvencija uspostavlja nezavisni mehanizam nadgledanja kako bi ocijenila na koji način se njene odredbe provode u praksi. Ovaj mehanizam nadgledanja, koji se smatra jednim od glavnih prednosti Konvencije, sastoji se od dva stuba: Grupe eksperata u borbi protiv trgovine ljudima (GRETA) i Komiteta članica.

Konvencija definira trgovinu ljudima kao kombinaciju tri elementa, djelovanja, sredstava i svrhe. Djelovanje se ostvaruje kroz vrbovanje, transport, skrivanje ili prihvat osoba. Sredstva koja se koriste su prijetnja ili upotreba sile ili drugih oblika prisile, otmica, prevare, obmane, zloupotreba ovlasti ili nečijeg ranjivog položaja, ili davanje ili primanje isplata ili sredstava kako bi se osigurala saglasnost osobe koja ima kontrolu nad drugom osobom. Svrha trgovine ljudima je u iskorištavanju, najmanje u iskorištavanju prostitucije drugih ili drugih oblika seksualnog iskorištavanja, prisilnog rada ili usluga, ropstva ili praksi sličnih ropstvu, porobljavanju, ili uklanjanju organa.

Na pitanje ko su žrtve trgovine ljudima Konvencija odgovara da svako može postati žrtva trgovine – žene, muškarci i djeca, ljudi svih dobnih grupa i društvenog statusa. Ljudi koji postanu žrtve trgovine ljudima su, na primjer, prisiljeni da pružaju seksualne usluge, rade za malo ili nimalo novca, ili budu podvrgnuti uklanjanju organa. Iskorištavanje često bude praćeno fizičkim i emotivnim nasiljem i prijetnjama žrtvama i njihovim srodnicima. Prema Konvenciji, žrtva trgovine ljudima je osoba koja je premještena, vrbovana, sakrivena ili primljena unutar zemlje ili van granica zemlje, uz upotrebu prijetnji, sile, prevare, prisile ili drugih nezakonitih načina, u svrhu iskorištavanja. Dijete se smatra žrtvom trgovine ljudima bez obzira da li su korišteni načini za vrbovanje, transport, sakrivanje ili njegovo ili njeno primanje u svrhu iskorištavanja.

“Pristanak” osobe na iskorištavanje nema značaja kada se koristi bilo koji način (prisila, prevara, zloupotreba nečijeg ranjivog položaja, itd.). Nadalje, osoba će se smatrati žrtvom čak i ukoliko se iskorištavanje još uvijek nije desilo, i ukoliko je bila izložena jednoj od akcija uz upotrebu jednog od načina. Konvencija traži da žrtve trgovine budu formalno identificirane kako bi se spriječilo da se s njima postupa kao s neregularnim migrantima ili kriminalcima. Identifikaciju vrši posebno obučeno osoblje (policajci, socijalni radnici, inspektori rada, doktori, osoblje za pružanje podrške, itd.) koji rade u skladu s dogovorenim postupcima i kriterijima za identifikaciju. Čak i prije nego što žrtve budu formalno identificirane kao takve, one imaju pravo na oporavak od minimalno 30 dana u kojima mogu da pobjegnu od utjecaja trgovaca ljudima i da razmotre saradnju s vlastima u istrazi krivičnog djela trgovine ljudima. Tokom tog perioda, žrtve ne mogu biti protjerane iz zemlje i imaju pravo na pomoć čak i ukoliko njihov boravak nije regularan. Bez obzira da li su žrtve spremne da sarađuju u istrazi i budu svjedoci, one imaju pravo na pristojan i siguran smještaj, psihološku pomoć, materijalnu pomoć, pristup hitnim zdravstvenim uslugama, usluge prevođenja i tumačenja, savjete i informacije, pomoć tokom krivičnog postupka, pristup tržištu rada, stručno osposobljavanje i obrazovanje ukoliko zakonito borave u zemlji.

Po Konvenciji žrtve trgovine ljudima imaju pravo na informacije u vezi sa svojim pravima i svim relevantnim procedurama, na jeziku koji oni mogu razumjeti, te pravo na besplatnu pravnu pomoć. Žrtvama se mogu izdati obnovljive boravišne dozvole ukoliko njihova lična situacija to zahtijeva ili ukoliko moraju ostati u zemlji zbog njihove saradnje s nadležnim vlastima radi istrage krivičnog djela. Boravišna dozvola ne utiče na njihovo pravo da traže azil. Lični podaci žrtava se ne mogu objaviti i samo se mogu pohraniti za posebne zakonske svrhe. Ne mogu se koristiti ni na koji način koji bi omogućio da žrtve budu identificirane. Žrtvama i članovima njihovih porodica će, po potrebi, biti pružena zaštita od moguće odmazde ili zastrašivanja trgovaca ljudima. Ovo može uključivati fizičku zaštitu, preseljenje, promjenu identiteta i pomoć u dobijanju zaposlenja. Žrtve trgovine imaju pravo na finansijsku odštetu za štetu koju su pretrpjele od trgovaca ljudima. Ova odšteta se može dodijeliti ili putem suda, nakon konfiskacije imovine koja pripada trgovcima ljudima, ili je može osigurati država u kojoj je došlo do iskorištavanja. Povratak žrtava u zemlju porijekla mora se odvijati uz poštivanje njihovih prava, sigurnosti i dostojanstva, a uzimajući u obzir status svih relevantnih pravnih postupaka. Po povratku, žrtvama se mora ponuditi pomoć u reintegraciji, kao što je obrazovanje ili pomoć u pronalaženju zaposlenja.

Pored prava koja se primjenjuju na sve žrtve trgovine ljudima, Konvencija sadrži posebna prava za djecu. Djeci bez pratnje dodjeljuje se zakonski staratelj da ih zastupa i djeluje u njihovom najboljem interesu. Poduzimaju se koraci kako bi se utvrdili identitet i državljanstvo djece, a ukoliko je to u njihovom najboljem interesu, lociraju se njihove porodice. Kada je starosna dob djeteta neizvjesna, ali postoje razumne osnove da se vjeruje da je žrtva mlađa od 18 godina, daje se posebna zaštita dok se ne provjeri starost djeteta. Djeca imaju pravo na obrazovanje i mjere pomoći koje uzimaju u obzir njihove potrebe. Procjena rizika i sigurnosna procjena se rade prije povratka u zemlju, a provest će se samo ukoliko je to u najboljem interesu djeteta, a djeca imaju koristi od specijalnih zaštitnih mjera tokom istrage i sudskog postupka.

Najnoviji i jedan od do sada najnerazvijenijih dijelova prava Evropske unije (acquis communitarie) tiče se sprečavanja i borbe protiv trgovine ljudima. Pored konvencija Ujedinjenih nacija i Vijeća Evrope koje tretiraju sprečavanje i borbu protiv trgovine ljudima i dodatnih protokola na ove konvencije, a koji sačinjavaju i pravni okvir Evropske unije u ovoj oblasti, Unija je odlučila i svojim aktima detaljnije regulirati ovu oblast.

Prvi pokušaj Evropske unije na usvajanju mjera protiv trgovine ljudima je bila Zajednička akcija u vezi s borbom protiv trgovine ljudima i seksualne eksploatacije djece iz 1997. godine. Akcija je bila usmjerena ka obaveznoj kriminalizaciji aktivnosti povezanih s trgovinom ljudima i ohrabrivanja pravosudne saradnje u borbi protiv trgovine ljudima. Ovaj pokušaj nije bio uspješan zbog nemogućnosti da se usaglase razlike u zakonodavstvima zemalja članica, prije svega zbog odsustva zajednički prihvatljivih usvojenih definicija krivičnog djela trgovine ljudima, inkriminacija i sankcija. Ipak, neka zajednička stanovišta su iskazana u ovom procesu prije svega u tome što se smatra trgovina ljudima višestrukom opasnosti, fenomenom sa strukturalnom prirodom koja ima mnogobrojne implikacije na socijalnu, ekonomsku i organizacionu strukturu društava, a ne fenomenom koji pogađa isključivo pojedince koje eksploatiraju trgovci ljudima. Ovaj proces je okončan 2002. godine kada su članovi Vijeća iskazali suštinsku razliku u pojedinačnim, uopćeno iskazanim političkim voljama za borbu protiv različitih oblika kriminala od iskazanih konkretnih zakonodavnih odgovora koje su pratile nacionalne pravne tradicije unutar zemalja članica Evropske unije. Konačan produkt ove akcije bila je Okvirna odluka o sprečavanju i borbi protiv trgovine ljudima.

Novi preokret u odnosu Evropske unije prema trgovini ljudima nastao je 2011. godine usvajanjem Direktive o sprečavanju i borbi protiv trgovine ljudima. Nova direktiva ujedno predstavlja po prvi puta usaglašen stav Vijeća i Evropskog parlamenta u području materijalnog krivičnog prava nakon stupanja na snagu Sporazuma iz Lisabona. Direktiva uspostavlja minimum propisa u vezi s definicijom krivičnih djela i sankcija u području trgovine ljudima, odgovornosti pravnih lica, oduzimanja i konfiskacije imovine stečene vršenjem krivičnih djela trgovine ljudima. Direktiva također promovira preventivne aktivnosti u sprečavanju ovakvih krivičnih djela i osigurava pomoć i zaštitu za žrtve trgovine, što uključuje i nekažnjavanje za krivična djela počinjena u statusu žrtve učinjena pod prisilom trgovaca, te kompenzaciju štete. Direktiva uvodi i funkciju Koordinatora unije za borbu protiv trgovine ljudima, te zemljama članicama nameće obavezu da uspostave funkcije nacionalnih izvjestilaca ili sličnih funkcija čiji je zadatak da prikupljaju podatke o trgovini ljudima, analiziraju ih, izvještavaju o trgovini ljudima te cijene efikasnost preduzetih mjera protiv trgovine, u saradnji s civilnim društvom.

Uprkos veoma slabim i nejasnim odredbama o zaštiti žrtava trgovine ljudima u pojedinim instrumentima, države ustvari imaju veoma ozbiljne međunarodne obaveze prema žrtvama trgovine ljudima. Prema općem pravu o ljudskim pravima osnovne crte naglašene u većini ovih instrumenata su da ljudska prava žrtava trgovine ljudima trebaju biti vodeći principi u svim naporima na sprečavanju i kažnjavanju trgovine ljudima.

Smjernice za postupanje regionalnih monitoring timova za borbu protiv trgovine ljudima u Bosni I Hercegovini (IOM, 2019)